Create a Joomla website with Joomla Templates. These Joomla Themes are reviewed and tested for optimal performance. High Quality, Premium Joomla Templates for Your Site
         

Transurfing

Talasi

Brod Dobre Namere, Smisao života, Majka, Intervju, Biljana Janković, Književna omladina Srbije, Ispovest, Kamenko Rašeta, Jugoslavija

„Brod Dobre namere“ i Kamenko Rašeta u dubinama čoveka

„Brod Dobre namere“ zaronio je u ono što se najteže otkriva i od čega mnogi beže – dubine jednog čoveka. Sve ono što nije iz dubine, nikada neće dotaknuti dubinu drugih. Ako naše reči nisu iz dubine, nećemo dotaći dubinu drugih.

KR 1

 

Sa nama na Brodu je Kamenko Rašeta, čovek koji je svoju dubinu detaljno istraživao i u pismu majci izneo na površinu sve svoje doživljaje, susrete, razmišljanja, strahove, želje, tugu, nadanja, bes, ljubav, radost, nemoć, bol…


BJ: Većina ljudi, čak i onih najotvorenijih, svoje tajne i najdublje misli čuva samo za sebe ili vrlo uski krug ljudi. Vi ste se, Kamenko, u svojoj knjizi „Čudesni svijet kontajnera“ ogolili „do koske“ majci i celom svetu. Jesam li u pravu?
KR: U potpunosti ste u pravu.

 

 


BJ: Raspad Jugoslavije doživeli ste vrlo lično i rekla bih, tragično. U knjizi čitalac stiče utisak da je sa raspadom zajedničke države počeo da se raspada i vaš život. Možete li iz današnje perspektive da mi odgovorite, da li smatrate da ste isuviše dozvolili okolnostima da upravljaju vašim životom?
KR: Raspad Jugoslavije je, bez sumnje, tragična činjenica - zbog nametnutog modela raspada: u krvi do koljena, nasilnim i bolesno-nehumanim raseljavanjem čitavih naroda iz svojih domova, gradova, zavičaja, sa svoje zemlje (iz svog rodnog ili dugotrajnim življenjem priraslog prirodnog okruženja), pljačkom - od strane nacionalističko-vjerskih i fašističkih bandi - svega što je pošten čovjek stvorio tokom svog života, brutalnom pauperizacijom najvećeg broja njenih stanovnika i, naposlijetku, naturanjem - svima - bezdušnog lihvarsko-materijalističkog ekonomskog i društveno-političkog uređenja i opako-surovog kapitalističkog životnog obrasca.


Da, s raspadom zajedničke države, počeo se raspadati i moj život i moja porodica, kao i stotina hiljada drugih pojedinaca i familija, što je u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi s gore rečenim.

"Okolnosti" (zli vlastodršci i ostali ljudski šljam) me nisu pitale za moje stavove i želje. Raspolagale su s brutalnom i neograničenom silom i bile neumoljivi bahati i svirepi diktator, naredbodavac i siledžija. Unatoč tome, ni po cijenu vlastitog života, nisam "im" dozvolio da me dehumaniziraju; odbio sam služiti nitkovima svih nacionalnosti i vjeroispovijesti i biti upregnut u "njihovu" morbidnu koljačko-pljačkašku ratnu mašineriju; "okolnosti" su bile bez šanse navesti me da ma koga progonim i izgonim, kao stoku, iz vlastitih domova, zvjerski psihički i fizički mučim i ubijam, potom pljačkam - a sve u ime tobožnjeg uzvišenog nacionalnog interesa i "zaštite svog naroda".


Zbog opisanih neposlušnosti, dugo sam bio redovna mušterija tajnih službi i zapadnih i istočnih "okolnosti". Bile su to baš "fine" psihičke torture nada mnom, ali, vjerujte mi na riječ, ni ja "njima" nisam ostajao dužan, jer sam bio spreman na sve, i jer sam imao, svaki put, tu jednu jedinu priliku braniti svoje dostojanstvo časnog čovjeka, ali i drugih čestitih ljudi. I, poslije svega, evo me, još i danas, među vama!
Molim Vas i čitatelje: sami prosudite u kojoj sam mjeri dozvolio „okolnostima" da upravljaju mojim životom.


BJ: Austrijski psihijatar Viktor Frankl rekao je da "Život ne čine okolnosti nepodnošljivim, već nedostatak smisla i svrhe" i da se ljudski duh može podići iznad okolnosti koje je nemoguće i zamisliti. Da li ste vi, posle svega što ste preživeli, pronašli smisao i svrhu u životu?
KR: Poslije svega preživljenog, ipak i konačno, pronašao sam smisao i svrhu u životu - otkrio sam tajnu nezamislive ubojitosti izgovorene, a naročito napisane riječi (jer, ova posljednja je neizbrisiva i putuje kroz vječnost) i neočekivan vlastiti dar, da se i sam služim njenom moći. Dakle, od sada, smisao i svrha mog života, sastoje se od neprekidnog i nemilosrdnog šibanja neljudi riječima, i na taj način - kontinuiranog i brižnog čuvanja ljudi!


KORICA ČUDESNI SVIJET KONTAJNERA 

BJ:U knjizi ste suptilno, ali direktno napravili razliku između čoveka i nečoveka, bez obzira koje je vere, nacionalnosti ili obrazovanja. Po vašem mišljenju, da li je među nama, na brdovitom Balkanu i šire, više od jedne ili druge sorte?
KR: Duboko vjerujem da na Balkanu, ali i u čitavom svijetu, ima puno više dobrih ljudi, u odnosu na loše; samo što je ta plemenita ljudska većina nezamislivo jako uplašena i nespremna suprotstaviti se, na ma koji način, zloj nečovječnoj manjini, i, samim tim, svojom neshvatljivom pasivnošću, nažalost postaje, svjesno ili nesvjesno, ortak neljudskoj manjini i saučesnik u vršenju njenih nedjela, a tako i sama svoj dušmanin.


BJ: Kažu da imamo različite jezike, mi, narodi sa prostora EX Jugoslavije, ali se ljudi među sobom razumeju bez prevodioca, kako naglašavate i sami. Da li smatrate da je na ovim prostorima moguć jezik poštovanja, tolerancije i saradnje bez obzira na formalizovane „jezičke razlike“ i sva neslaganja ( blago rečeno) u prošlosti od kojih su neka vrlo aktuelna i danas?
KR: Mišljenja sam da je na prostoru EX Jugoslavije moguć jezik poštovanja, tolerancije i suradnje - ali samo pod uvjetom da se osvijesti i prosvijetli "hipnotisana gomila" (Partibrejkers) u svim kvazidržavicama nastalim na lešini mučki ubijene Juge. Iskreno, skeptičan sam da će se to desiti u bliskoj budućnosti jer Gospodari svijeta - zadrtoj, neobrazovanoj i zabludjeloj balkanskoj rulji - uporno i svjesno nameću takve vlasti (svoje ponizne i poslušne sluge) koje nju-rulju drže u vječitom neznanju i zatucanosti, budući da se takvom bezličnom i nepismenom masom najjednostavnije vlada i najlakše je se eksploatira.


BJ: Koliko treba biti oprezan u životu? U svojoj knjizi pišete: „Imao sam toliko da sam od ushićenja letio. A Priroda je, neumitno, morala i bila dužna uspostaviti ravnotežu. Prije ili kasnije. Zahvalan sam joj što je to učinila zarana. Da sam bio dovoljno mudar, na vrijeme bih si, sam, stavio kamen u cipelu, da me žuljanjem priječi da, u zanesenom, razigranom letu, sreću ne preletim.“
KR: Može se biti oprezan do nezamislivih i neslućenih granica, i opet će se desiti ono što se desiti mora. Niko ne može umaknuti svojoj sudbini. Po pitanju naših mogućnosti da utječemo na sadržaj i kvalitet događaja u svojim životima, moja malenkost je nepopravljivi fatalist.


BJ: Nemojte mi zameriti, ali imam utisak da su vam za mnoge stvari drugi bili više krivi no vi sami. Da li smatrate da mnogi ljudi na ovim prostorima imaju „Kalimero sindrom“ i kako se on može prevazići?
KR: Niko mi nije nizašto kriv. Preuzimam potpunu odgovornost za sve svoje životne gubitke i poraze, a naročito za činjenicu što nisam odmah, još ljeta 1991. pogotovo jer sam bio svjestan "koliko je sati", strpao sinove i ženu u kričavo-crveni "Reno 4", pa glavom bez obzira zdimio iz proključalog provincijalnog balkanskog lonca i zapucao u neku uljuđenu i pristojnu zemlju, kao što je učinio mudri, dosljedni i dostojanstveni Branimir Džoni Štulić.


A, što se "Kalimerovog sindroma" tiče, držim da se Kalimeri manje umnožavaju svojom voljom, i da najveći broj Kalimera multipliciraju ili kloniraju upravo same "Okolnosti" (surovi Globalni režim i njemu podređeni lokalni, ljigavi i antinarodni režimčići), tako da se spomenuti i problematični Sindrom, najefektnije može prevazići rušenjem zastrašujućeg Globalnog režima i opisanih, patogenih palanačkih režimčića.


Bilo ovako ili onako, ulovim se često kako, sebi u njedra ili tek u vjetar, tiho i sjetno pjevušim: "Kad provirim u zoru s vrućim kruhom ispod ruke i poljubim te sočno, onako s puno buke, i zagrlim te čvrsto i osjetim u duši, a vrući kruh na stolu i dalje se puši...ko je kriv, ko je kriv? Zar je važno ko je kriv dok me pitaš gdje si, zar je važno ko je kriv kad se već sve to desi? Ko je kriv?"


BJ:“Mislim da još uvijek postoji rješenje. Prvi puteljak k izbavljenju, sreći i normalnom stanju uma, mogao bi voditi preko vlastitog odricanja pišanja uz vjetar.“ Nakon ovih reči u knjizi, nastavili ste sa pomalo sarkastičnim nabrajanjem šta bi ta odricanja mogla biti a koja, svakako, to nisu. Da li su fina ironija i sarkazam za vas način da čitaoca i sebe usmerite ka onome što zaista jeste – pravo rešenje?
KR: Fina ironija i suptilni sarkazam, u svakom slučaju predstavljaju jedan od načina i sredstava da sebe i čitatelje usmjerim u pravcu istinskih životnih rješenja - da nas potaknem na hrabrost služiti se vlastitim razumom, u svakom trenutku ( a ne da nam živote kroje i modele ponašanja non-stop propisuju i nameću drugi, najčešće zlonamjerni ljudi) i da, konačno, počnemo aktivno delati - kako ko najbolje umije - i beskompromisno uklanjati od sebe neljude i sve drugo što nam živote čini gorkima i pretvara ih u nepodnošljive patnje bez kraja.


vetar

 

BJ: Rekli ste mi da vas je ovo pismo, ispovest majci koje ste objavili kao knjigu „Čudesni svet kontajnera“ spasilo od opasnih čak i suicidnih misli. Da li to znači da je pisanje za vas bilo lekovito i spasonosno?
KR: Na određeni način, već sam odgovorio na ovo pitanje; mogu samo dodati kako me otkriće umijeća kakvog-takvog pisanja u sebi, drži još uvijek na životu. Kada se latim "pera", naprosto, zaboravim da se želim ubiti. U pauzama između pisanja, kada me ponovo opsjedne samoubilački poriv, smognem, nekako, snage i kažem samome sebi: "Sačekaj još malo, zapiši bar još ovu lijepu misao! Nikada nije kasno ubiti se!" Pisanje je za mene, itekako, ljekovito i spasonosno.

 


BJ: Postavili ste sebi pitanje u knjizi: „Možda su mi životna radost, smisao bitisanja i život dostojan čovjeka nadohvat ruke. Mogućno je da moja sreća i moja ataraksija već dugo kucaju. A ja im ne otvaram vrata. Zaglušen halabukom trivijalnosti. Zla. I, banalnosti. Možda samo trebam bolje naćuliti uši.? Ja vam sad postavljam isto pitanje – jeste li otvorili vrata sreći? Znate da je to samo stvar vašeg izbora.
KR: Sramežljivo, plahovito i u nevjerici, počeo sam otvarati vrata sreći; polako, pomalo, sve sigurnije, ali - osjećam - nepovratno. Vjerojatno nije slučajnost da me baš Vi, Biljana, intervjuirate. Neprekidnom emanacijom svoje plemenite, vedre, ohrabrujuće i čovjekoljubive energije koju odašiljate prema svim osobama, uspjeli ste steći i moje beskrajno povjerenje, pa sam odlučio dopustiti Vam da, ukoliko želite, strpljivo i suptilno lomite i u paramparčad izmrvite moj urođeni fatalizam i, na kraju toga puta, definitivno me uvjerite da je sve samo stvar moga izbora.


Kad više i bolje promislim, zaključim kako u Vašem stavu ima "debelog" osnova.


Na primjer, ja si nikada ne bih dozvolio da me, k'o stoku nevezanu, stotinama kilometara drndaju u traktorskoj prikolici od Donjeg Lapca (Lika, Hrvatska) do Malog Mokrog Luga ili Marinkove Bare (Srbija), tu me iskipaju iz prikolice i šutnu nogom u zicugu, i umjesto rođene kuće i zavičaja, ponude "da se ovdje snađem i oformim novi život". Ja bih već u prvim kilometrima puta, đipio iz traktorske prikolice i, kad mi je već zabranjeno živjeti u vlastitom domu, nastanio se u ličkoj šumetini (to se zove moj izbor, zar ne?).


Ili, drugi primjer: svakog ljeta, najmanje jednom, preplivam Dunav tamo i amo - tako što se u nj bućnem na lijevoj obali, u Apatinu (Srbija), a isplivam na njegovoj desnoj obali (Kopački Rit, Hrvatska). Naravno, na taj način ilegalno (po meni sto-posto zakonito) prelazim srpsko-hrvatsku granicu. U tim prilikama, na sredini Dunava, neizostavno me spopadne nagon za mokrenjem, pa budući da se sredinom ove moćne rijeke koja dotječe iz velike Crne šume, proteže zamišljena granična crta između Srbije i Hrvatske, ja je redovito, da prostite, već ionako poprilično mokru, dodatno zamokravam, hoću reći obavezno uriniram po njoj.


Isto činim i s hrvatsko-bosanskohercegovačkom granicom, kada "ilegalno" preplivavam najljepšu rijeku na svijetu-Kraljicu Unu, od Loskuna kod Nebljusa-Hrvatska, pa na prijeku-BIH stranu, i odlazim prema Ripaču i Bihaću ( i ovo se zove moj izbor - da priznam neprirodno postavljene granice ili ne; je li tako?).


KR nova

Vjerujem da ove godine neće stići procvjetati ni prvi behar, a moja vrata sreći, bit će širom otvorena!

Veliko hvala Inteligenciji Prirode što me je upoznala s Vama; a Vama, draga Biljana, hvala do zvijezda i natrag, što ste mi velikodušno omogućili da se potpuno opušteno i bezbrižno baškarim i ljuljuškam na Vašim spasonosno-ljekovitim Talasima. Budući da sam Vam, kako rekoh, poklonio svoje povjerenje bez ostatka, slobodno talasajte sa mnom, kako god želite i kako mislite da je najbolje za moje dobro!

 

Vas, draga Biljana, i Vaše poklonike i čitatelje, bezgranično voli
Vaš Kamenko Rašeta, Čarobni svijet kontajnera

 

Biljana Janković, Predsednik Udruženja Talasi, www.talasi.org

Biljana slika1

Štampa

Pokrenite talase, prijavite se za događaj


Pokrenite talase, prijavite se za događaj
E-mail:*
Telefon za kontakt:*
Odaberite događaj*
Vaša poruka:
Copyright © 2016. Udruženje "Talasi" - "Waves" Association